uspio sam se u jednom periodu dovesti do ekstremnog stanja, stadija mentalne bolesti i izvesti tu emociju do krajnje ekstenzije. u tim rubnim područjima straha i osamljenosti riječi su vrlo jednostavne, vrlo precizne, vrlo bazične jer u takvom stanju nisi sposoban ništa drugo ni misliti ni reći ni objašnjavati niti previše metaforizirati. TO je ispalo iz mene. samo od sebe. da, u pet minuta. mislim pritom na refren jer sam siguran da kad pričamo o „htio bi da me volis“ pričamo ponajprije o refrenu. nešto kasnije pustio sam y pjesmu. i kako to često biva, lirski objekt rijetko je oduševljen svojom ulogom. imam osjećaj da su ljudi puno sretniji i slobodniji ako ih se ne zarobi u songu. nekako ta činjenica više opterećuje i gnjavi nego usrećuje. vjerojatno se ni sam ne bih osjećao komforno da ni kriv ni dužan završim u pjesmi. što da se radi s tim, kakva je korist?
Dubravko Ivanis (pipschipsvideoclips)
No comments:
Post a Comment